Drugi tjedan otkako je započeo Summit UN-a o klimatskim promjenama COP22 u Marakešu donosi nam vrlo dobre vijesti. Prvo, broj zemalja koje su već ratificirale Pariški sporazum besprijekorno raste, što čini već brojku od 109 država svijeta. To dokazuje otpornost Pariškog sporazuma i globalno razumijevanje kako je borba protiv klimatskih promjena nezaustavljiva. Drugo, objavljeno je kako već treću godinu zaredom globalne emisije stakleničkih plinova ostaju jednake. To je uglavnom zbog Kine koja je ispunila mnogo više od svojih očekivanja u smanjenju emisija. To vrlo dobro pokazuje kako se realna ekonomija pokreće brže od politike. Prijelaz na nježniji, sigurniji i čišći planet je nezaustavljiv i zemlje se nemaju čega bojati u intenziviranju ambicioznijeg pristupa u izvršavanju obveza koje smo dogovorili u Parizu prošle godine.
U svrhu obećanja i ostvarenja ciljeva na koje smo se obvezali Pariškim sporazumom, vrlo je važno rano djelovanje. Pariški sporazum počet će djelovati 2020. godine, a konkretne mjere koje zemlje provode prije te godine bit će odlučujuće o našoj sposobnosti da zaustavimo klimatske promjene i negativne učinke koje su već uzele maha. Znanost je jasna o tome – moramo djelovati odmah kako bi ograničili porast temperature do 1.5 °C u odnosu na temperaturu predindustrijskog doba.
Pariški sporazum predviđa vrijeme do 2018. godine koje je potrebno državama za prijevremeni napredak u postizanju tih ciljeva. 2018. godina idealno je vrijeme da se poboljšaju i revidiraju sve nacionalne obveze i ambicije prije nego li države ispune svoja obećanja u provedbi Pariškog sporazuma. Osim toga, Međuvladin panel o klimatskim promjenama donijet će u 2018. godini posebno znanstveno izvješće o tome kako najbolje ograničiti globalnu temperaturu na 1.5 °C. Postoji značajan jaz između ciljeva dogovorenih u Parizu i stvarnih obveza koje su države učinile do danas. Jedini način da se premosti taj jaz je provesti mjere prije nego li što bude prekasno.
Međutim, postoje neki igrači koji ne podržavaju trenutnu ambiciju, a jedan od njih je i Europska unija. Europska komisija i Europsko vijeće, oba pregovarača u ime Europske unije, inzistiraju na tome kako je rano djelovanje potrebno za zemlje u razvoju, ali ne i za EU. Oni odbijaju revidirati svoje trenutne obveze (povezane s ciljevima o energiji i klimi za 2030.) i inzistiraju na tome kako je Europska unija prekoračila svoje ciljeve za 2020. godinu u pogledu smanjenja emisija, što je i istina. Međutim, važno je imati na umu kako je ovo prekoračenje uglavnom ispunjeno zbog početnog nedostatka ambicioznijih ciljeva. Europska unija se ne može pretvarati da je lider u borbi protiv klimatskih promjena i prvak u implementaciji Pariškog sporazuma sve dok ponovno ne razmotri svoje ciljeve za 2030. godinu koji nisu u skladu sa sporazumom iz Pariza. Ujedinjeni narodi vrlo su jasno dali do znanja u svom nedavnom izvješću kako trebamo globalno povećati naše napore za 25% da bi se zadovoljio postavljeni cilj od 2 °C. Europska unija upravo bi to trebala učiniti. Sada je vrijeme za pretvaranje riječi u djela.
Izvor teksta: Stop Climate Change
